Rahmanović Bego je pčelar iz Banovića.
Tradiciju pčelarstva svog djeda i oca odlučio je nastaviti kada je otišao u penziju kao hobi pčelar. Svoje pčele drži na porodičnom imanju u zaštićenom pejzažu Zlača.
Znajući tajne Konjuha i mjesto gdje raste prvi proljetni vrijesak specifičan za taj lokalitet odlučio je jednu košnicu postaviti na mjesto okruženom tom medonosnom biljkom. Međutim, to mjesto krije jednu opasnost jer se nalazi ispod kose kojom se kreću medvjedi.
Uprkos toj opasnosti, djed Bego je odlučio riskirati i na tom mjestu postaviti jednu košnicu.
Za djeda je to bio dobar potez, košnica je dobro prezimila i u proljetno vrcanje dala oko 25 kg meda od proljetnog vrijeska.
Zajednica je bila toliko jaka da je neposredno pred vrcanje djed Bego od nje napravio još jedan roj kao da je slutio šta će se kasnije desiti.
Istu noć nakon vrcanja medvjed je došao i polupao košnicu. Netaknut je ostao novoformirani roj.
Kako je medvjed porušio košnicu sve pčele izletnice iz porušene košnice su se vratile u novoformirani roj, tako da je šteta bila minimalna.
Djedu Begi su prijatelji Suljić Senad i Kerić Hajrudin koji u blizini drže svoje košnice pristigli u pomoć i pomogli prikupiti razbacane dijelove košnice iz rijeke. Na kraju u ovoj priči, prema riječima djeda Bege, niko nije ostao na gubitku.

Stare pčele su se vratile i nastavile svoj život sa mladim rojem, medo je zasladio njušku, a djed Bego se raduje novom medu jer planira i dalje ostati na istom mjestu.